Pre svega treba istaći da po Zakonu o radu, kao i drugim pratećim pozitivnim propisima RS, bez obzira da li je u pitanju vanredno stanje ili redovni uslovi za rad, nema razlike u radu na daljinu i radu iz prostorija poslodavca, u kom smislu zaposleni ima identična prava, a sve u skladu sa članom 42 stav 4, 5 i 6 Zakona o radu.
U pogledu ove vrste rada važna činjenica je da ovaj model zapošljavanja ima bitne pogodnosti u vidu smanjenja određenih troškova, konkretno troškova zakupa poslovnog prostora za obavljanje delatnosti i troškova na ime naknade za prevoz zaposlenih. Ovaj stav je pre svega u pogledu smanjenja troškova prevoza zauzet od strane sudova u Republici Srbiji, dok je za ostale troškove utvrđeno da pripadaju zaposlenom kao da radi u prostorijama poslodavca, konkretno troškova na ime naknade za ishranu i troškova na ime regresa za korišćenje godišnjeg odmora. Takođe, sve odredbe Zakona o radu o rasporedu i preraspodeli radnog vremena, prekovremenom radu, noćnom radu, odmorima i odsustvovanjima primenjuju se kao i kod obavljanja poslova u prostorijama poslodavca osim ako nisu definisani drugačije opštim aktom i ugovorom o radu.
Dakle, tumačenjem važećih zakonskih normi dolazi se do zaključka da Zakon o radu ostavlja mogućnost poslodavcu da utvrdi svojim opštim aktom i ugovorom o radu drugačiji način i obim rada, s tim da tako utvrđena prava ne mogu biti manja od prava utvrđenih Zakonom. Ova činjenica je bitna, pa ponavljamo da tako utvrđena prava ne mogu biti manja od prava utvrđenih Zakonom o radu.
Pojašnjenja radi ukazujemo da je odredbom člana 42 Zakona o radu definisano da su zaposleni koji rade od kuće ili na daljinu u potpunosti izjednačeni sa zaposlenima koji rade u prostorijama poslodavca. Jedina razlika je mesto rada i određene specifičnosti vezane za slobodan način rada.
Shodno navednomo ukazujemo da Ugovor o radu koji se zaključuje između poslodavca i zaposlenog koji obavlja rad van prostorija poslodavca mora da sadrži:
- Trajanje radnog vremena
- Način vršenja nadzora nad radom i kvalitetom obavljanja poslova zaposlenog
- Sredstva za rad za obavljanje poslova koje je poslodavac dužan da nabavi, instalira ili održava
- Upotrebu i korišćenje sredstava zaposlenog kao i naknadu troškova za njihovu upotrebu
- Naknadu drugih troškova rada i način njihovog utvrđivanja
- Sva druga prava i obaveze koji su bitni za obavljanje rada
Prema tome, u skladu sa Zakonom o radu, ugovorom o radu i opštim aktom, nesporno je da zaposlenom koji radi van prostorija poslodavca pripada i pravo na naknadu drugih troškova rada, i to konkretno naknada za službeni put, naknada za ishranu u toku rada, regres, solidarne pomoći, jubilarne nagrade i druga primanja na isti način kao i zaposlenom u prostorijama poslodavca.
Ovo iz razloga što je članom 42 stav 4 Zakonom o radu definisano da osnovna zarada zaposlenog koji obavlja rad van prostorija poslodavca ne može biti utvrđena u manjem iznosu od osnovne zarade zaposlenog koji obavlja iste poslove u prostorijama poslodavca, pa samim tim mu pripadaju i svi drugi troškovi.
Međutim, moramo napomenuti da se pod drugim troškovima rada koje poslodavac treba da nadoknadi zaposlenom koji radi van prostorija poslodavca, osim gore navedenih, mogu podrazumevati troškovi struje, grejanja, osvetljenja i dr, a saglasno članu 105 stav 3 Zakona o radu. Bitno je da visina tih troškova i način nadoknade budu definisani ugovorom o radu, odnosno Rešenjem o upućivanju zaposlenog na rad od kuće.
Takođe mora se istaći da postoje dva načina korišćenja sredstava za rad od strane zaposlenog koji rade van prostorija poslodavca i to:
- sredstva za rad koja su u vlasništvu poslodavca i poslodavca je dužan da održava ta sredstva, konkretno da obavlja popravke i zamene dotrajalih delova
- sredstva za rad u vlasništvu zaposlenog i tom prilikom za ta sredstva mora biti utvrđena naknada na ime troškova za njihovu upotrebu koje će poslodavac da nadoknadi zaposlenom.
Posebno pravno pitanje predstavlja činjenica da shodno odredbama Zakonu o radu, naknada ovih troškova nije oporeziva, dok Zakon o porezu na dohodak građana ova davanja tretira kao naknadu troškova zaposlenih koja su oporeziva i potrebno je na te nadoknađene troškove platiti porez od 10%, ali mora se napomenuti da se doprinosi ne plaćaju.
Na kraju, možemo zaključiti i kao nesporno utvrditi da Zaposleni koji radi van prostorija poslodavca ima pravo na naknadu troškova za ishranu u toku rada, kao i na naknadu na ime regresa za korišćenje godišnjeg odmora, ali nema pravo na naknadu troškova prevoza za dolazak i odlazak s posla, ali i da ima pravo na troškove struje, grejanja, osvetljenja i drugih troškova. Dakle, nesporno se mora kao zaključak izvesti činjenica da je zarada garantovana kao pravo kod svih oblika radnog odnosa i mora biti ista bez obzira na mesto rada, iz kog razloga svaki ugovor o radu mora da sadrži odredbe koje se tiču zarade, i to: novčani iznos osnovne zarade na dan zaključenja ugovora o radu, elemente za utvrđivanje osnovne zarade, radnog učinka, naknade zarade, uvećane zarade, naknadu troškova za ishranu u toku rada, naknadu na ime regresa za korišćenje godišnjeg odmora i druga primanja zaposlenog, kao i rokove za isplatu zarade i drugih primanja na koja zaposleni ima pravo.
